Double life – Pocetak…

67
Share
Copy the link

Deo Prvi: Anna

Eto proslo je nekoliko meseci otkako sam se udala za Igora. Zivimo u malom stanu koji smo iznajmili za par stotina eura od nekog tipa. Sad nije da mu ne placamo ali nismo bas ni najuredniji i posto sam vrlo brzo shvatila da mi je muz sarmantan ali u najmanju ruku ne bas preterano na zemlji kada su pare u pitanju resila sam da se zaposlim. Igor je naravno od pocetka bio protiv toga. Nikako mu se nije svidjalo da se zaposlim ne zato sto je hteo da on jedini radi vec jer se bojao da ce biti preterano ljubomoran. A kako i ne bi sa svojih 23 i tek zavrsenim fakultetom izgledala sam kao sa filmskog platna. Visoka oko 170 i teska oko 59 ali zato idealnih dimenzija 92-57-91 i baby-face osmehom nevinim kao kada sam tek polazila u skolu. Nije bilo muskog koji me barem nije odmerio od glave do pete u prolazu i ma koliko ga je to cinilo ponosnim ipak mu je bilo mnogo lakse kada me je imao kuci. Meni je to bilo pomalo smesno potekavsi iz stroge patrijarhalne porodice brak mi je bio svetinja. Svi ti pogledi cak i komentari cinili su me nesigurnom i meni je bilo sasvim lakse da mu ucinim ali samo da je bio malo oprezniji sa parama. Ovako i pored sve nevoljnosti ipak sam se udesavala za natjecaj za posao.

I dok sam oblacila svoj mali kostim boje kajsije i odabirala sandale i carape nehajno sam u nekoliko pokreta namestila svoju dugu plavu kosu u pundju u jednako brzo nanela sminku na lice. Pomalo nervozno sam se jos jednom osvrnula ka ogledalu i pokusala da nabacim svoj uobicajeni osmeh hladne i nedodirljive pametnice kojime sam tako izludjivala sve na faksu. Uspevsi nekako u tome laganim korakom napustih stan ka izlazu pred kojim me je vec cekao Igor u autu.

Nisam mogla da sakrijem nervozu dok smo se vozili a bogami ni Igor je nije krio.

– Znas mozda i ne moras bas da se zaposlis… zapoce on nesigurno.
– Trebao si o tome da razmisljas pre nego sto si uzeo kredit za auto. – Iznenadjena hitrinom svog odgovora samo se okrenuh ka prozoru.
– Pa dobro mogu ja to da resim i drugacije, – nastavi on razmisljajuci naglas – mogu da pokusam da prodam auto sa neotplacenim kreditom. Izgubili bi malo ali bi bilo bolje nego ovako, ili da pokusam da zaradim jos nekako.
– Nemoj molim te. Znas i sam koliko si zeleo ovaj auto pa ni ja ne zelim da sad kada si ga napokon kupio ostanes bez njega. Pa tolike zene rade mogu valjda i ja.
– Bas ti ne bi trebala.
– Zasto bas ja.
– Zato.
– To nije nikakav odgovor.

Prepucavali smo se kao dva deteta priblizavajuci se mestu rastanka.

– Znas na sta mislim – nastavi neodredjeno Igor.
– E bas neznam.
– Seti se samo faksa, svi su te jurili da ti zavire pod suknjicu.
– I sta? Ko mi je jedini zavirio na kraju!? – Nisam mogla da sakrijem osmeh u uglovima usana izgovarajuci te reci.
– Pa ti si ljubomoran!
– Nisam uopste. – odgovori sasvim neubedljivo Igor sada i sam gledajuci negde u stranu kroz prozor.
– Pazi!!!
– Sta?? – i on se prosto zakuca nogama o pod i uz skripu zaustavi auto tako da samo sto nismo proleteli kroz soferku.
– Sta je bilo?!
– Pa evo stigli smo zamalo da prodjes…
– Auf… nisi normalna… sad kad me nije izdalo srce nikad nece.
– Hajde, hajde, samo se zalis otkako smo krenuli – te suknjica, te srce… znas i sam kako sam bila dobra.
– Znam, znam ali ipak jedno je faks a drugo posao.
– Secas se kako su me zvali…
– Secam se “Neosvojiva Santa Ana”.
– Eto ljubavi, – i ja ga poljubih i izadjoh iz kola.

Deo drugi: Rasha

– O, Boze! – govorim u sebi – ko me je terao da dam otkaz onakvoj curi. Da li cu ikada vise zaposliti toliko zgodnu ribu koja ce i biti voljna na “prekovremeni rad”..

Par nedelja ranije otpustio sam i zamalo unistio Mariju, zenu koja mi je 2 godine bila racunovodja, pomocnik u odeljenju za dizajn i uz to i ljubavnica. Poludeo sam kada mi je rekla da ne moze da podnese vise cekanje na moj razvod i osamario je ostavivsi je sa poplavelim okom i otkazom na stolu.

– Imas 2 sata da sakupis svoje stvari iz stola i odes! Posalji sestru po tvoju radnu knjizicu i bolje je posavetuj kako da se ponasa predamnom ukoliko i dalje zelis to parce svoje istorije..

Ako vec ne mogu da je imam svu, mogu da joj priredim nesto po cemu ce me se definitivno secati.

Konkurs je raspisan vec koliko sutra. Danas su vec pocele da pristizu zene i devojke, ruku punih raznih diploma, sertifikata i preporuka. Padam u nesvest videci gomilu aplikacija za posao na stolu.

– Jebi ga, neko mora i da obavi intervju! – pocinjem da pizdim sto sam uopste i otvarao firmu i napravio je na dobrostojecu kompaniju. Sve sam uradio a nikako da zaposlim nekoga ko ce voditi brigu o ljudskim resursima. Sta da radim kada volim da znam ko mi se mota oko posla.

– Nadam se samo da se barem jedna da lici na zensko a ne na groblje – mislim dok govorim sekretarici, starijoj prijateljici moje majke koju samo iz postovanja drzim na poslu, da pozove prvu kandidatkinju. Jedna, dve, pet, dvanaest zena prolazi kroz office i sve slusam jednu te istu pricu: – Radila sam tu i tu, imam sve sto je potrebno…

– Imas, imas – mislim – sve vi imate diplome i iskustva, jedino sto nijedna nema sise kao Marija a jos manje ona pusacka usta i pogled koji govori “Jebi me!”.

– Svetlana, recite mi, koja je ova sad po redu?
– 13-ta sefe. – javlja se glas preko interfona.
– ‘Ajd’ reci tom baksuzu neka udje.
– Sefe, ja bolje da utisam ovaj zvucnik, a?
– Nisam joj ja kriv sto je izvukla baksuzan broj! – moj ironicni smeh se siri prostorijom.

Gledam tvoju biografiju i vec mi je muka. Bez iskustva, bez preporuka, bez realnih sansi za zaposlenje… Pitam se vec koji je tvoj izgovor i kako da te odjebem na najbrzi moguci nacin. Nemam strpljenja da zaposljavam kadrove koje cu morati da obucavam od pocetka. Dok mi se te misli prolaze kroz glavu, cujem otvaranje vrata i nezan glas:

– Dobar dan. Ja sam Ana…

Prezime i ne cujem! Trudim se da ne izgledam kao covek koji je dobio jack-pot!

– Jebote, kakva picka! Ova ce biti jebana svakako! – samo te recenice mi odzvanjaju u pozadini mozga. Mlada devojka koja izgleda kao ribe sa duplerice stoji mi u officu i ceka da kazem nesto. Bezobrazno te odmeravam od glave do pete i hladnim glasom kazem:

– Izvolite, sedite. Ana, je li tako?
– Da.
– U redu, slusam Vas. – pocinjem sa neuobicajenim pristupom za razgovor. Hocu da te cujem kako zvucis. Da li si sigurna u sebe, da li imas dobar kontakt ocima i sta ce biti tvoja preporuka za samu sebe.

Deo treci: Anna
Poskocih kao na iglama i prosto bez daha uleteh u vase odaje. Sasvim sam zatecena… Ocekivala sam nekog starijeg prasnjavog sasvim ustogljenog tipa a predamnom se nasao elegantni jos uvek mladi biznismen hitrih pokreta i jos hitrijeg pogleda… Sasvim sam se zacrvenela shvatajuci da zurim u vas i da vam to sigurno nije promaklo, naprotiv! Pokusah da popravim situaciju bolje se namestajuci u svom uskom mini kompletu u ponudjenoj fotelji ali to je bilo jako tesko izvesti a da ne izaove jos vecu sumnju u moje namere. A one su bile sasvim jednostavne – uzmi lovu i bezi ili jos bolje uzmi veliku lovu i nestani u vidu lastinog repa! Zasto mi se cinilo da mi taj plan bas nece proci dok sam vas gledala tako odlucnog i hladnog sa jedva primetnim nadmocnim osmehom u uglovima usana? Imala sam isti onaj utisak kao i mnogo puta do sada kada sam se nalazila ispred iskusnog muskarca koji u meni vidi potencijalni plen. I dok se niz moj vrat sa unutrasnje strane nemilosrdno kotrljala kap hladnoga znoja vi kao da ste me drzali prikovanu u polozaju u kojem sam se nasla odmah po ulasku. Nisam se pomerala nisam ni disala da ne bih otkrila svu dozu sputanog straha i uzbudjenja lovine pred lovcem. Cinilo mi se da bi i najmanji trzaj tela mogao da vas isprovocira i bila sam sigurna da me polako ali sigurno obliva rumenilo koje se siri sa mog od treme i straha nemog lica preko dekoltea do samih grudi. Da bih se nekako izvukla poceh da pricam nepovezano i isprekidano neprekidno pomalo skrivajuci pogled od vasih prodornih ispitivackih ociju.

– O vasoj firmi sam samo mogla da sanjam jos dok sam se upisivala na faks… A sada najbolja sam diplomirana studentica u poslednjih desetak godina, uspesna kako u tehnickim tako i u drustvenim naukama. Novac mi nije od presudne vaznosti iako znam da materijalna sigurnost znaci vecu kreativnu mogucnost. Zasto bas mene? Pa mozda i zato sto sam van konkurencije – bilo koju vrstu testa bez posebne pripreme resicu bolje od svih koji su se pripremali!
Nekako sam rekla sve i ostala ziva. Tisina nicim prekidana daje mi do znanja da vise nisam pozeljna. Ustajem sasvim nesigurna u utisak koji sam ostavila… Sasvim sam hladna i arogantna, nastup koji sam godima koristila u prisustvu muskaraca kako bih ih se odbranila ovoga puta je bio mozda i los jer mi je taj posao tako trebao… Eh Igore samo kada bi bolje znao sa novcima onda ne bih morala ni ici na ovakve razgovore… Umesto svega sto mi je proletelo kroz glavu izustih jedva:

– Nadam se da cete izabrati najbolju… – jedva sam pogodila vrata.

Vas pogled me nije udostojio ni jednostavnog “dovidjenja”. Umesto toga ostao je uperen u zavrsetak mojih dugih nogu koji je u ionako napetoj suknjici jos vise dolazio do izrazaja zbog mog i vise nego nespretnog izlaska iz vase kancelarije. Osecala sam ga na sebi bas kao sto sam ga osecala i u sebi sa nadmocnim osmehom koji se jedva nazire u uglovima vasih cvrstih tankih usana. Toliko puta sam bila u slicnim situacijama ali nesto mi je govorilo da bih se ovoga puta tesko izvukla. A da bude jos gore htela-ne htela morala sam da zelim da budem primljena i to me je strasno onespokojavalo budeci u meni najstrasnije sumnje jer jedno je bilo odbraniti se od napaljenih profesora na ispitima, koje sam ionako znala za deset, ili od tatinih poslovnih partnera dok sam jos bila u rodnom gradu i bila potpuno finansijski samostalna, a najlakse cele cete raznih mladica sasvim neupucenih i brzopletih u to kako se osvaja zensko srce a sasvim nesto drugo biti u sasvim zavisnom odnosu prema nekom za koga je moje prisustvo samo jedno u nizu slicnih.

Vece je. Igor cita neki zurnal a ja pokusavam da citam neku klasicnu dramu i da se kroz dijaloge likova opustim. Umesto toga jedno oko mi je neprestano upereno ka telefonu – poziv nikao da stigne a obecali ste odogovor u toku dana. “Kada bi zazvonio makar i sa odbijanjem! Sta to pricam?!” – ugrizoh se za jezik. Samo da me primite! I onda bum! Kada sam napokon odlutala put silnih intriga i zapleta na danskome dvoru, zvono grublje od zvona lokomotove u sred noci… Igor odgovara:

– Da, hvala. Da molim, da prenecu joj. Dovidjenja i hvala jos jednom na obavijesti… – gledam ga sva usplahirena i on mene gleda na isti nacin i:

– Primljena si !!! Sutradan ujutro tacno u 8:00!!!

Cele noci sam se prevrtala po krevetu. Igor je vec davno zaspao i sam uzbudjen ali od silne ljubomore a meni san nikako nije dolazio na oci. “Iju! Na sta cu liciti prvi dan na poslu!” – hiljadu puta mi je prolazilo kroz glavu. Napokon pred jutro Igor se probudio i zapanjeno okrenuo prvo ka meni pa onda ka satu.

– Pa ti nisi ni spavala!!!
– Nisam mogla, to ce mi biti prvi posao u zivotu…
– Zbog posla ili sto ce ti se motati oko suknje toliki muskarci u firmi?
– Ma nemoj opet, molim te, koliko puta moramo to proci… Zelim samo da se izvucemo iz ove situacije!
– Ali rekao sam ti da imam plan…
– Toga se i plasim – tvojih planova. Nemoj vise planirati pusti me da zaradim novac za dugove i to je sve.
– Pa ti si moja zlatna koka!
– Koka???
– Izvini, pilence… – i ja onako premorena, prvi put te noci dozvolih sebi da mi osmeh predje preko usana preko kojih se vec u sledecem trenutku spustise Igorove… Dok su mi njegove ruke klizile telom polako sam padala u toliko potreban san…

Budi me nesnosna buka alarma na mobilnom telefonu, skacem hitro iz kreveta i brzo utrcavam u kupatilo. Hladna voda iz tusa namah me budi i izostrava sva cula. Gledam se u ogledalu: duga plava kovrdzava kosa pada mi u talasima po grudima… Iz nje poput dve smokvice strce moje od hladnoce sasvim otvrdle bradavice, pogled mi luta nize preko tek malo istaknutog stomacica, zbog kojeg Igor toliko gubi kontrolu, pa sve do zlatnih odsjaja moje ribice koja ispunjava svaku zelju kao ume da joj tepa kada je raspolozen… Okrecem guzu kako bi se i ona zategla pod mlazom hladne vode i u jednom skoku izlecem iz kade pravo medju ubruse. Dugo se frotiram nebih li se zagrejala a zatim uzimam ulje za telo i u dugackim potezima ga utrljavam – kako mi prija njegov senzualno barsunasti miris istoka! Gotovo da bih mogla zaplesati u nekom egzoticnom ritmu. Odlucujem se za haljinicu modro plave boje i vec u sledecih nekoliko trenutaka, na vrhovima sandalica da ne bih probudila Igora, izlecem iz stana pravo u bus. Kakav savrsen tajming! Jutros me krenulo – prvi dan na poslu!

Oh taj jutarnji spic! Moj odlicni tajming pretvorio se u pravi fijasko… Izlazim stanicu ranije svesna da cu brze otrcati do posla nego se odvesti do njega. Sasvim zadihana napokon stizem do ogromnih masivnih vrata na kojim me docekuje uniformisani vratar stravicno strogog pogleda i jos stravicnijeg glasa:

– Gospodjice zakasnili ste. Hocete li molim vas da udjete u pomocnu prostoriju dok ja ne zakljucam.

Ulazim u hladnu, jednostavno namestenu prostoriju tik iza prijavnice i poput skolarice koja je zaboravila zadacu grickam nokte… Pa zar prvi dan… Na vratima veci od vrata, barem se meni tako ucini, pojavi se covek iz obezbedjenja koji me je docekao strasnim pogledom… Sasvim prestrasena drhtim kao prut dok me cuvar sprovodi kroz hodnike. Dodje mi da u zemlju propadnem od stida ali i od straha dok se priblizavamo vasim kancelarijama.

Deo cetvrti: Rasha
– Svetlana, hocete li doci u moj office, molim Vas? – cujem kako moj glas odzvanja na interfonu u susednoj prostoriji.
– Stizem odmah, sefe.

Nekako mi se otima utisak da matora tacno zna zasto je zovem. Nikada nisam razumeo samog sebe zasto je nisam oterao u penziju iako je imala sve preduslove za to – godine radnog staza, godine zivota, pa i problema sa vidom koji su joj cak i smetali da radi posao maksimalno efikasno. Nesto u njoj mi je ulivalo poverenje koje nisam imao ni u jednog drugog radnika. Buduci prijateljica moje stare, znala me je od malena i pratila kroz razgovor moj napredak, kako kroz skolu, tako i na poslu. Dobila je mesto moje sekretarice kada je kao tehnoloski visak napustila neku propalu drzavnu firmu. Posla se prihvatila sa poletom, kao da joj je bilo dosta pustog sedenja i cekanja da prodje radno vreme, cak mi je i davala korisne ideje koje je pokupljala iz medija. Posao nije trpeo zbog nje a ja sam imao saveznika u redovima zaposlenih – svi od reda su joj verovali. Ipak tetkica nije mogla biti gazdina svalerka…

– Sefe, tezak dan, a?
– Komplikovana situacija. Mislim da mi nikada nije bilo teze da izberem..
– Da, da,.. Tesko da ce i jedna od ovih uspesno zameniti Mariju. – rece sarkasticnim glasom. Nije bila tolika tajna u firmi da Marija i ja imamo nesto vise od pukih poslovnih odnosa. Nije joj promakla cinjenica da smo povremeno zajedno odlazili sa posla kao ni to da smo ostajali u officu do duboko u noc trazeci “idealni dizajn”.
– Razmisljao sam da zaposlimo dve zene.
– To sam i pretpostavljala, Marija je radila na dva posla ovde. Da je htela i treci je mogla raditi uspesno i dalje.
– “Opet me podjebava matora vestica!” – nikako da se otrgnem utisku da zeli jos nesto da mi smesti.
– Necemo o proslosti, za njom ne vredi lupati glavu. Dajte da vidimo od cega se zivi. Sta Vi mislite o kandidatkinjama? Ipak su sedele neko vreme ispred Vas i gledali ste ih duze nego ja.
– Pratila sam nekolicinu njih. Mislim da one pod brojevima 3, 7 i 11 ne moramo ni uzimati u obzir – gomila torokusa koje su nam ispraznile automat za kafu a nemaju ni neke kvalifikacije.
– Dobro, – gledam u listu koju sam popunjavao ceo dan – slazem se da ih otpisemo. Recite mi utiske o onima pod brojem 4, 9, 12 i 13.
– Solidan izbor. – rece gledajuci u neke svoje beleske. “Kao da je ona radila intervju a ne ja! Pitam se da nije vec i javila nekoj da je primljena?” – Devet i dvanaest, ako mene pitate. Ema, devetka, ima puno iskustva u racunovodstvenim poslovima a dvanaestica, Ivana, je dizajner po struci. Valjda zna nesto o poslu ako ima skolu za to.. Za ove druge dve…
– Da, sta za njih? – govorim i vec ocekujem da me ponovo zajebava.
– 4 je malo izfrustrirana i naduvana osoba, ako mi dozvolis da se tako izrazim. Ne bi se toliko dobro uklopila kao ove dve. A ona mala, Ana, bi ti bila idealna zamena za Mariju. Ali ne za posao.. – rece sa cinicnim osmehom koji joj je igrao na usnama.

Nisam mogao a da se ne nasmejem. Matora me je procitala jos pre nego sto sam je pozvao da udje.

– Ali, naravno, ti si gazda i ti odlucujes. Mozda, ako imas strpljenja, i uspemo da je naucimo ponesto.

Vec mi je tvoja slika u mislima kako cucis ispred mene na podu office-a, bez icega na sebi i pogledom kao u siparice me molis da ti dozvolim da mi otkopcas slic….

– Svetlana, molim Vas, obavestite Emu i Anu da sutra pocinju da rade. – odlucnim glasom stavljam tacku na izbor koji sam vec odavno napravio. – I javite ostalima ono standardno: “imacemo Vas u vidu ako se oslobodi neko mesto”. Sutra cemo videti koliko toga mogu da poboljsaju ove dve.
– Odmah sefe! – znacajno me gleda, kako tumacim, prodiruci u moju dusu. – Budite samo strpljivi. Sve moze doci na svoje veoma brzo sa novim devojkama.

Vise je i ne slusam. Odsutno klimam glavom i osecam neki naboj u preponama dok mi vizija tebe i dalje igra pred ocima. Ne mogu da radim vise – dosta je za danas. Mahinalno se javljam da odlazim i napustam zgradu. “Elvis has left the building!” – pada mi na pamet cuvena recenica. Sada sam vec 100% siguran da cu te imati koliko u narednih 7-8 dana. Sedam u automobil i usput zovem ortaka sa fakulteta:

– Halo, Mirko, ja sam…. Ne, ne, nema nikakve guzve, pa ne zovem te ja samo kada mi trebas za nesto…. Pa, dobro, sad mi i trebas… Ma ne seri, dogovor za onu lutku vazi i dalje, vec sam joj i rekao sta je ceka ako ne ode sa tobom na jezero.. Ne, treba mi nesto drugo. Proveri mi sa onim tovjim bezbednjacima dve ribe koje sam danas zaposlio, znas vec sta me zanima.. – dajem mu Emine i tvoje podatke i vec se nadam da ce naci slabu tacku…

Obuzima me lepo raspolozenje. Vec par nedelja nisam se tako osecao. U kuci se primecivalo da mi nisu sve ovce na broju a Ksenija, moja “draga”, vec poduze ne sme nista ni da me pita. Njeno je da bude uz klince, da lepo izgleda kada je izvodim negde i da bude prava kurva kada smo sami.

– Sreca pa su deca kod babe! – cujem samog sebe kako pricam.

Otvaram vrata dupleksa koji mi je omogucila kompanija i vidim da je moje ribanje delovalo. Ksenija me je cekala na pragu dnevne sobe samo sa malom keceljom francuske sobarice na sebi, koju sam joj naredio da nosi kada smo sami u kuci. Iskreno, nije to bila moja ideja – pokupio sam tu foru od nekog lika koga samo upoznao u jednom zagrebackom nocnom klubu.. Ne cekajuci da izgovorim ni rec, prilazi mi i spusta se na kolena. Pokusava da se snadje sa patent-zatvaracem kada dobija samar!

– Da nisi nesto zaboravila?
– Ali…

SLJUS !!! Druga strana lica pocinje da crveni kao i prva. Nisam toliki sadista, doskora nisam ni pomisljao da udaram zenu, ali kada nesto krene naopako, morao sam da imam sve konce u svojim rukama. Ja sam gazda i niko mi nece govoriti sta da radim!

– Sta nisam uradila dobro… Gospodine? – dodaje sa pomalo straha u ocima ali ocigledno pocinjuci da uziva u svemu.
– Da, sta nisi uradila?

Crveni obrazi od samara, sada se jos vise crvene od stida.

– Izvinite. Da li smem to da uradim?
– Da uradis sta?
– Da li smem da vam otkopcam pantalone?
– Naravno, zasluzila si nagradu samo zbog toga sto se trudis. Nemoj da se ponovi, moracu onda opet da te kaznim. Da li ponovo zelis da ne mozes da sedis par dana normalno?
– Ne… – odgovara.
– Ne, Gospodine – dodaje brzo i neubedljivo. Znam da voli da je povremeno sljepnem po dupetu. Mada bi neki sa takvom zenom jedino bili u krevetu i ne bi se skidali sa nje: crnka, visoka 185 sa telom gimnasticarke i dugom ravnom kosom koja joj je dolazila gotovo do struka. Svi mi govore da sam srecan covek.

Drzim je za tu fenomenalnu kosu i – krecem ka dnevnoj sobi. Ne stoji mi se! Vuce se zamnom po podu i moli da joj dozvolim da me skine. Dajem joj dozvolu tek kada sam uz fotelju. Sedam i pustam je da se igra… Malo relaksacije nije na odmet, sutra me ceka naporan dan…

Sedim u stolici i buljim u papire koje mi je izbacio faks. “Ovaj put se Mirko bas potrudio” – mislim kako ce me ovo sigurno kostati. Nadam se, ne previse. Sve je tu – gde zivis, sa kime, kakav ti je muz, gde radi, vasa kreditna istorija, sve, sve.. “Bice lakse nego sto sam mislio. Osam i deset je, da vidimo kako su se cure uklopile?” – polazim sa zadovoljnim osmehom na licu i na vratima me umalo udara ona gorila koja mi je nesto kao obezbedjenje!

– Reci, Damire, hteo si kod mene? Sta je problem?
– Pa, gazda, recimo da je problem iz mene!

Sklanja se u stranu i pocinjem da se smejem u sebi videvsi tvoje preplaseno lice.

– Prvi dan vec nakon deset minuta vec pravis probleme? Udjite oboje. – Okrecem se i bez reci sedam nazad u fotelju. – Nisam ocekivao probleme danas. Barem ne od tebe.
– Gazda, ne znam da li je obavestena kako treba, ali gospodjica kasni 10 minuta. Mislio sam, prvi joj je dan,…
– Damire, slobodan si. Popij neku kafu pa idi na radno mesto. – ne dozvoljavam da me gnjavi previse. – Sto se tebe tice, Ana, politika firme je da za jedno zakasnjenje dobijas usmenu opomenu. Drugi put ti se uzima 15% od plate a treci put ako zakasnis samo mozes da udjes eventualno da pokupis stvari i dokumenta. Da li sam bio jasan?
– Dddaa. – odgovaras drhtavim glasom.
– Smatraj da si danas dobila zuti karton! Niko nije povlascen u ovoj firmi ma kako nov bio i ma kako izgledao i ponasao se! – govorim gledajuci te drsko i zamisljajuci te bez odela. – Javi se Svetlani i neka te upozna sa sefom dizajnerskog odeljenja. Slobodna si. – Vracam pogled na papire koji stoje ispred mene i rukom ti pokazujem da napustis prostoriju.
– A, da, reci Svetlani da posle dodje do mene sa njim. – vidim te u uglu oka kako nemo klimas glavom i izlazis. “Slomicu je.” – govori mi glas iz dubine.

nastavak sledi…