Galebovi

23
Share
Copy the link

Stanko je stajao na obali i držao pištolj uperen u njega. Vetar je duvao i raznosio morsku so. Stanko škljocne pištoljem. Mladić pored njega pokrije lice i zaplače.
-Nemoj, Stanko…
-Moram to da uradim. Žao mi je, ništa lično.
Stanko ga upuca u grudi i ovaj pade u more. Galebovi se uplašiše od zvuka pucnja i odletoše u nebo. Momak je plutao u moru par trenutaka, a onda je počeo da tone, zapljuskivan malim talasima. Tišina je probijala kroz predeo. Stanko uvuče pištolj u pantalone i krene prema gradu.

15 godina kasnije…

Stanko je sedeo za šankom u baru ‘Tiha prepelica’. Iznad njegove glave, na plafonu se vrteo mali ventilator koji je hladio prostoriju. Okolne klupe i stolice su mirisale na prazninu i dosadu, a depresivna pop muzika je prigušeno svirala. Poneki čovek je ulazio i izlazio iz bara, otvarajući vrata da se čuje ulična buka i oseti hladan vazduh. Sa Stankove desne strane je sedela žena u plavoj bluzi i crnim pantalonama. Dugačke plave kose, umornog pogleda, mršava u licu, trljala je svoju bradu i uvlačila dim cigarete. Bacala je pepeo u pikslu i pijuckala piće. Izgledala je tužno i umorno. Stanko je pogleda na trenutak, a onda se vrati svom piću. Nosio je crnu kožnu jaknu i crne pantalone. Koža mu je bila suva i tvrda kao staro drvo, ali žilava i još uvek zategnuta. Retka kosa oko ušiju mu je štrčala kao klupko dlaka nespretno zalepljeno za glavu. Stanko, čovek koji je zagazio u pedesete godine, nakupio je dosta uspomena, zadovoljstava i bolova do sada. U mladosti i zrelom dobu je bio plaćeni ubica, a sad se odmarao i ubirao plodove svoga rada. Prestao je sa poslom pre par godina i izvukao se iz tog sveta bez mnogo problema. Dani su mu prolazili jednolično i mirno. Bio je kao i svi ostali penzioneri. Barmen iza šanka je čistio čašu i gledao u Stanka. Cigareta mu je visila sa usana, i on je premeštao sa leve na desnu stranu. Odmeravao je Stanka sa nekim žaljenjem, kao da gleda u jadnog starkelju koji ne zna šta radi ni kako je dospeo ovde.
-Stanko, je li dosta za večeras? Popio si četiri čaše.
-Ha?
Tako je svake večeri, pomisli barmen. On bi se napio i zaboravio šta radi. Alchajmerova bolest ga je izjedala svakim danom sve više. Barmen priđe Stanku i uzme ga za ruku.
-Ajmo, Stanko, idi napolje. Dosta si pio.
-Dobro, dobro, sam ću da izađem.
Stanko se oslobodi njegovog stiska i pođe prema izlazu. Uzeo je kapu sa čiviluka i stavio je na glavu. Pogledao je žensku ali mu ona nije uzvratila pogled. Okrenuo se i otvorio vrata. Udario ga je jak hladan vetar i on navuče okovratnik jakne i pođe napred, pridržavajući se za zid. Automobili su prolazili i trubeli mu da se skloni sa puta. Stanko pođe svojoj kući. Hodao je polako i odmereno. Nije imao puno prijatelja u gradu, a nije se mnogo ni družio, ali ponekad ga je posećivala stara prijateljica. Njegova bolest mu je otežavala svakodnevan život, ali je ipak s vremena na vreme bio lucidan, kao sad. Gledao je u semafore i ulične svetiljke. Reklame na bilbordima su pokazivale novu vrstu mobilnih telefona, novi bioskopski hit, atraktivne lokacije za letovanje. Stanka sve to nije zanimalo. Stigao je u svoju ulicu i krenuo ka zgradi broj 51. Tu je živeo, u jednosobnom stanu sa terasom. Popeo se uz stepenice i krenuo da izvadi ključeve, kad je začuo neki škljocaj. Okrenuo se i video tipa u sivoj jakni sa šeširom na glavi. Ruka sa pištoljem je bila ispružena ka njemu.
-Ko si ti?
-Sećaš li se brata Nikoletija?
Tip ispali pet hitaca u Stanka. On se sruši na zid i uhvati se za grudi. Tip sa pištoljem ispali još jedan hitac i pobegne. Dok je ležao kraj zida, krvav i u bolovima, Stanko se prisećao nekih stvari.
-Braća Antoneli…posao sa drogom…ahhh…
Ponovo je stajao na obali, sa mladićem pokrivenog lica. Talasi su udarali u stene, a galebovi kružili oko njih dvoje.